Skijanje – Sloboda ili strah?

od: Jovana
Skijanje

Ja, letnje dete, lavica rođena u avgustu mesecu, oduvek sam volela leto. Kad sam odrasla, zimu i sneg nisam mogla ni na razglednici da vidim. Mada je mahom krivac za sve to moj tata, koji me je naučio da ne volim zimu, koji je strašno zimogroživ, iako je rođen za vreme “baba Marte”.

Uz sve to imam i slabu cirkulaciju hihi

Tako da sam ja ta koja je do pre par godina za vreme zime prva bežala u toplije krajeve ili što bi rekli daj šta daš samo da sija Sunce i da je temperatura u plusu, još ako nema snega…idealno!

Ali avaj, sve se menja! Mi se menjamo svakodnevno.

Ni ja, a ni vi nismo ista osoba koja smo bili juče!

Zimu i sneg sam obožavala samo dok sam bila mala! Uostalom kao i sva deca jedva sam čekala da krenu prve pahulje i da mogu da pravim “Sneška Belića” sa sve nosićem od šargarepe, šerpom na glavi i dugmićima umesto očiju. A umesto ruke bi mu stavljala metlu. Baš sam volela da se igram i valjam u snegu i da pravim mog “Sneška” u dvorištu. Gledala bih ga posle danima kroz prozor, ponosna i srećna dok ga prvo Sunce ne otopi. Kad smo deca toliko se radujemo malim stvarima, prvim pahuljama snega, grudvanju, sankanju, skijanju…

snesko belic

 

A kada odrastemo sve nam to nekako postane dosadno, uzimamo sve te stvari zdravo za gotovo, počnemo da negodujemo čim padne kiša koju smo kao deca čekali raširenih ruku i otvorenih usta da liznemo koju kap ako uspemo. Sećam se kako sam bukvalno plesala po kiši i radovala se, šljapkala po baricama i uživala, iako me je mama posle grdila. A tek sneg, koliko sam volela da ga jedem, da se valjam po njemu, koliko sam volela moj skafander. A danas sa prvom pomisli na sneg u glavi se javlja jaoj ne opet sneg, kolaps, kako ću da vozim, da li ću stići na vreme, šta ću da obučem…

Šta nam se to desilo? Dok smo bili deca videli smo lepotu i radost u svemu, a čim smo odrasli nestale su male radosti koje su zamenili strahovi.

Isto tako kao deca sankali smo se, grudvali, skijali… Sećam se kako sam se spuštala sa najstrmijih staza sankama i skijama, kako sam samo videla lepotu u tom spuštanju niz snežnu strmu padinu i ništa više od toga.

A danas, kada smo odrasli tu slobodu su zamenile raznorazne misli,uverenja i strahovi.

deca na snegu

Kako sam postajala starija tako me je sve više mrzelo da se sankam ili skijam, dodjem na planinu, eventualno se jednom, dvaput spustim, uzmem motorne sanke, jer eto tu samo sedim i upravljam gasom i kočnicom, skoro kao da vozim auto. A i uostalom hladno je napolju ko će po ovoj zimi svojevoljno da se skija ili sanka i da se smrzava, pa nismo više deca, lepše nam je da sedimo u nekom toplom kafiću, pa još da oblačim ski odelo, pa posle svlačim, kvarim frizuru, čekam toliki red za žičaru… i naravno izgovori samo počnu da se nižu jedan na drugi i mi se vrlo lako prepustimo njima.

A onda vreme čini svoje, neaktivnost uzima danak i šta se dešava, mi počinjemo da verujemo da više ne znamo ni ono što smo znali, da više nismo u tome dovoljno dobri, da smo zaboravili da skijamo, sankamo se, nastupi period kada više nismo sigurni u sebe, a pojave se i strahovi.

Sve dok se jednog dana ne probudimo sa tom snagom volje. Sve dok se nešto ili neka promena ne desi!

A desi se kada smo mi spremni za to! Što bi rekli mudraci učitelj se uvek pojavi kada je učenik spreman!

Prvo sam počela da razmišljam kako bi bilo lepo da ponovo skijam, da uživam u tome, ali sve je ostalo na nivou razmišljanja. A onda sam krenula da vizualiziram u glavi kako skijam u belom ski odelu, iako sam tada imala sivo, počela sam da želim, da mislim o tome i da maštam.

I nedugo posle toga, moj učitelj se pojavio i pomogao mi da opet zavolim zimu, da zavolim i naučim skijanje bolje nego pre, da se oslobodim svih strahova.

sneg

Ako mislite da je bilo lako nije! Ne da nije bilo lako, nego je bila teška borba! I to ona najteža! Borba sa samom sobom! Kada vam kažu da je sve lakše kad ste mladji jeste, ne zbog godina, mada ima i tu prednosti, lakše je jer imate manje spoznaja, iskustava i strahova.

Sa druge strane ja sam imala jaku volju, skoro čeličnu da usavršim skijanje, da skijam kao nikada do sad, ali bez obzira na toliku snagu volje postojale su i odredjene blokade. Sada sam imala strah od visine to jest strmine šta sve može da mi se desi, izašla sam iz svoje zone komfora, što je dovelo do uznemirenosti, ali nisam odustajala, iako je bilo teško. Iako sam padala. Iako nisam znala kako da se spustim niz crnu stazu po prvi put u životu. Borila sam se kao lav. Psovala sam na sav glas, pitala sam se šta mi je sve ovo trebalo, pomišljala kako mogu da padnem, kako neko može da me udari, šta sve može da mi se desi. I padala sam, sudarala se sa drugim ljudima, na svu sreću niko nije bio ozbiljnije povredjen. Plakala sam. Ležala sam na sred staze i plakala, jer sam imala strah, nisam znala kako, a ni smela da se spustim, a nazad nisam mogla, a ni htela, a još sam na sve to i pala. Ali nisam odustala! Ustajala sam posle svakog pada, nekad sporije, nekada brže. Istrajala sam u tome iako je bilo jako teško! U nekim trenucima preteško! Ta volja u meni, snaga, možda i neki inat, a sigurno i to što sam neko ko ne voli da odustaje terali su me napred. Čak i tako sva uplakana, u modricama od padanja, ustajala sam i pokušavala da se spustim, sve dok nisam uspela. A koliko je samo volje i želje trebalo da se nauči i prevazidje sve, da se oslobodi strah! A onda sam bila najsrećnija i najponosnija, jer sam prevazišla strah, jer sam pobedila sebe. Ajde sad na stranu što sam potrošila tone hepathrombin gela i to onog najjačeg, kako bi mi se modrice što pre povukle, a otoci spali, koliko sam samo andola popila ne bi li smanjila upalu i bolove u mišićima.

skije

A ono što drugi sada vide jeste kako se ja lagano spuštam niz svaku crnu stazu. Zato ne dajte da vas prevari ono što vidite! Nije sve baš kako izgleda! Svaki put je težak, ima svoje uspone i padove, ali je moguć! Danas, da li treba da vam napomenem da skijam u belom ski odelu, skoncentrisana i fokusirana apsolutno na ono što radim u datom trenutku, na svaki pokret, na put staze, osluškujući druge ljude i uživajući u svakom trenutku skijanja, udišući čist planinski vazduh sa adrenalinom u krvi i radošću u susret novoj avanturi. Srećna i ponosna što znam da imam kontrolu i moć da se spustim niz najstrmiju stazu, što imam slobodu uživanja u svakom pokretu, opuštena, što znam da mogu da ukočim i kontrolišem svaki pokret, što znam da nemam strah, da se ne bojim, nego celim svojim bićem uživam u toj slobodi koju mi skijanje pruža! Da li treba da napomenem da je učenik prevazišao učitelja! I danas naidjem na neku prepreku, na iskušenje poput strme crne staze, magle, leda, ali znam da ću sve prevazići, znam da ja to mogu, jer kada sam jednom uspela, uspeću opet! Kada se suočite sa strahom on iščezne! A taj osećaj “lebdenja na skijama” , slobode na par hiljada metara visine i adrenalina koji se oseti niko i ništa ne može da zameni!

 

 

0 komentar
0

You may also like

Ostavite komentar